Left alone in the dark, to wander around like a ghost of the morning shadow…

Princess of Cyren:

Left alone in the dark, to wander around like a ghost of the morning shadow… Eruraina-Aviel-1523510

Eruraina Aviel (Era)-
-19 godina
-Tvrdoglava, temperamentna, odlučna, vješta, odana
-Zaštitnica slabih
-Zagovornica slobode
-Štićenica kraljice Nie
-Nasljednica Cyrenskog prijestolja

,,I've chosen to go against everyone you love; Will you stand by me?
I've chosen to die for glory tonight; Will you die with me?
I've chosen to abandon you; Will you forgive me?''

Aristocrats and peasants:

Left alone in the dark, to wander around like a ghost of the morning shadow… Nia-1523513

Kraljica Nia

Left alone in the dark, to wander around like a ghost of the morning shadow… Eotet-1523514

Kralj Éotet

Araden

Elain Destin

***UVOD***

Dakle, pošto mi se ovo već nekoliko tjedana mota po glavi (inspiraciju sam dobila zahvaljujući Nerinom ASOIAF blogu, makar ovo nije ASOIAF ff priča), odlučila sam svoju prebujnu maštu podijeliti i s vama.
Stvorila sam svoj svijet, koji se nalazi između jave i stvarnosti. Radnja se događa sto sedamdeset godina nakon pada kraljevstva Edorbahma. Sve je izmišljeno i zato znam da će vam biti teško predočiti mjesta koja su opisana u priči, te ću vam zato uskoro staviti kartu Ruševne zemlje s označenim svim mjestima koja se spominju, koju ću sama nacrtati.
Radnja će se događati iz gledišta nekoliko osoba; Ere, kralja Eoteta, Aradena i princa Valmorna. Čije je gledište pisat će vam iznad svakog poglavlja.

A sada malo o radnji:
Glavni lik u priči je devetnaestogodišnja Era, jedina nasljednica Cyrenskog prijestolja čiji se tron nalazi u gradu Dúr Eldorumanu.
Otac i majka su joj ubijeni za vrijeme pobune seljaka prije gotovo dvadeset godina, te je Eru kao svoju štičenicu uzela kraljica Nia, žena kralja Eoteta, koji je kao mlađi brat Erina oca Edrogara naslijedio prijestolje.
Era je sve samo ne obična djevojka.
Uvijek je tamo gdje ne bi trebala biti, na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nestrpljiva je, tvrdoglava, temperamentna i većinu vremena egocentrična ali je istovremeno i odlučna, vješta i odana.
Zna da bi uskoro trebala postati kraljicom Cyrena, no nada se da joj je sudbina odredila drugačiji put, te uz pomoć svojih vjernih prijatelja Elain Destin i Aradena svaki dan izaziva opasnosti kako bi otkrila kamo mora poći.

Primam hrpu likova (Prijave šaljite u PM!!!)
Napišite mi ime (mora bit bar malo čudno), dob i dobro opišite vašeg RPG lika, uključujući izgled i osobnost. Ja ću vam pronaći sliku na Deviantartu i ubacit vas u post iznad =)

I da…
Ako ova priča uspije poživjeti na forumu, razmislit ću o tome da je završim kao knjigu i dam na objavljivanje… A onda ćete vi preko vaših likova barem na jednom mjestu živjeti vječno, makar je i ne objave =)

I to je to!
Komentare mi možete slati u PM, ali možete ih ostavljati i ispod poglavlja jer je tako preglednije i drugi mogu vidjeti što ste napisali. Zamolila bih vas da citirate djelove koji su vam bili najbolji ili najgori i da iskreno komentirate jer samo tako mogu popraviti svoje pisanje. Nadam se da ćete uživati!

1. dio: Ghost of the morning shadow...

…Kralj Éotet…

Osjećao sam se umorno i prije svega iscrpljeno pri povratku iz Denmoralla. Jahali smo već dva dana bez prestanka. Čak je i Trn, moj vjerni pratilac, pokazivao umor te tu i tamo visoko uzdigao glavu kako bi prekrio sve češće posrtaje.
-Gospodaru, spušta se noć. Da prilegnemo?- Upitao me Etgaril, moj vjerni štitonoša. Zagledao sam se u njega. Lice mu je bilo izborano i ispijeno, obraslo gustom narančastom bradom, no još je uvijek imalo onu smjelost i odlučnost zbog kojeg sam mu povjeravao sve, čak i svoj život. Ispod desnog oka prostirao se ožiljak, koji je zadobio prije petnaestak godina u bitci za oslobođenje Geargale. Otada nije vidio baš najbolje, no bio je preponosan da to prizna. U rukama je držao uzde Strijele, svog crnog vranca. Tijelo mu je poskakivalo u ritmu sa Strijelinim kasom, no on to nije primjećivao. Činio se smiren i opušten. Nije želio da vidim njegov umor. Okrenuo sam glavu kako bih promotrio jahače koje su nas u stopu pratili. Većina ih je bila potpuno iscrpljena, a neki su i spavali ne mogavši suzdržati san. Lice mi se smrklo.
-Ostalo nam je još šest sati do dvora. Zar bi smo sada trebali stati?- Upitao sam odlučan u namjeri da nastavimo. Nisam bio jedan od onih ljudi koji su bili naučeni da odustaju kad je tako malo ostalo do cilja.
-Naravno da ne, gospodaru- Etgaril se uspravio na sjedalu, -Ali neki jahači su u vrlo lošem stanju. Možda ne prežive ako ne stanemo.- Razmišljao sam neko vrijeme. Nedostajala mi je Nia, moja žena. Nisam je vidio punih devet mjeseci. Nedostajalo mi je i ono vražje djevojče Era, što sam zavolio kao vlastitu kći. Samo Bog zna kako se to tvrdoglavo stvorenje puno ponosa snašlo bez mene. Napokon, nedostajalo mi je moje prijestolje. Želio sam se ponovo osjećati kao kralj, osjetiti to slavlje koje će mi iskazati seljani i ostali podanici moga kraljevstva. Nakon toliko mjeseci provedenih u blatu i krvi neprijatelja, sve što sam uistinu želio bilo je pošteno se naspavati. No to je očito moralo pričekati.
-Uredu. Stat ćemo i ulogoriti se, no ujutro krećemo ranom zorom.- Pristao sam klimnuvši glavom.
-Dobra odluka, gospodaru.- Odvratio je Etgaril zahvalno me pogledavši. Dao je znak jahačima da se zaustave i postave logor. Zaustavio sam Trna i sišao s njega. To me pametno stvorenje gledalo pogledom punim poštovanja. Potapšao sam ga po glavi na što je odvratio zadovoljnim njištanjem. Kada je logor bio postavljen, zadužio sam nekog mladca od najviše osamnaest godina da stražari do ponoći. Iako sam po pogledu zaključio da mu nije pretjerano drago, nije mu bilo ni na kraj pameti da se buni. Ušao sam u šator i prostro po podu debelu grubu tkaninu koja je vonjala po ustajalosti i znoju. Već sam se bio navikao na taj miris, tako da mi nije toliko smetao. Noć je bila hladna. Postavio sam kožnu torbu u kojoj su se nalazili ostaci starog kruha i drvena čutura s vodom na tkaninu, te svukao kožni pojas za kojim su mi bili zataknuti bodeži i tešku žičanu košulju koja je otežavala pokrete. Prebacio sam ih preko drvene stolice na kojoj se nalazio vrč s vodom. Uzeo sam vrč i polio se njime po glavi. Voda je bila ledena, no pomogla mi je da razbistrim misli. Ignorirajući mlazove hladne vode koji su mi klizili niz leđa, legao sam na tkaninu i položio glavu na torbu. Pokrio sam se ne obraćajući pažnju na jaki i opojni miris tkanine koji je za čas ispunio šator. Desnom sam rukom pokušao napipati nešto pod pokrivačem. Bilo je hladno i oštro. Oštrica moga mača. Čvrsto sam stisnuo balčak u ruci i privio ga uz svoja prsa. To mi je bio običaj. Ovo su bila luda vremena i nikada nisi mogao biti sto posto siguran da se nalaziš na sigurnom mjestu. Držeći tako mač čvrsto u ruci neko vrijeme, utonuo sam u san, nadajući se da će sutra biti bolje no što je bilo ovih devet mjeseci…

-Gospodaru.- Etgarilov me glas prenio iz sna, -Zora je.-
-Da, naravno.- Odvratio sam otvorivši oči. Ugledao sam Etgarila, koji je na sebi već imao čitav oklop i tešku metalnu kacigu. Kada se uvjerio da me je probudio, naredio je nekoj dvojici da mi donesu čiste vode. Tada se ispričao zbog toga što me probudio i izašao iz šatora. Ustao sam, protegnuvši se nekoliko puta. Nisam se naspavao kako valja, ali sada sam barem bio siguran da će mi biti lakše jahati. Dva mlada jahača ubrzo su mi donijela čiste vode. Kada su izašli, svukao sam grubu bijelu košulju i hlače i oprao se. Znao sam da nema vremena, ali hladna me voda trebala razbuditi. Pomoglo je. Nakon toga sam se obukao, navukao žičanu košulju, opasao pojas i zataknuo mač za njega koji sam prvotno vratio u korice. Požurio sam van. Većina je jahača već bila spremna, dok su neki na brzinu navlačili oklope. Onaj mladac koji je prvi stražario ugasio je vatru. I kroz dim koji je nastao vidio sam njegove prodorne crne oči koje su me gledale s poštovanjem i zahvalnošću. Nisam mogao da se ne nasmijem.
-Spremni smo za polazak, gospodaru.- Rekao je Etgaril dojahavši do mene. Potvrdno sam klimnuo glavom i uspeo se na Trna, koji je bio prepun energije i elana. Očito mu je godio odmor. Za manje od pet minuta, ponovo smo jahali prema Dúr Eldorumanu. Pred očima mi je bilo Niino lijepo lice. Znao sam da je prva stvar koju ću napraviti kad se vratim biti to da je zagrlim i strasno poljubim, onako kako zaslužuje…

-Kralj Éotet se vratio!- Začulo se urlikanje sa zidina kada su se glavna vrata grada otvorila. Za manje od sekunde već je čitav svijet bio na nogama; Seljanke i seljaci su oduševljeno klicali izvikujući moje ime, te zatim imena svojih muževa, sinova ili rođaka. Zadovoljno sam se smješkao prelazeći pogledom sve prisutne. Morali smo usporiti konje kako ne bismo pregazili djecu koja su skakala ispred nas. Tada sam ugledao Fredu, Etgarilovu ženu. U očima su joj se nazirale suze. Za razliku od štitonoša ostalih kraljeva, ja nisam izabrao najbogatijeg plemića, već najodanijeg seljana. Zato su me svi poštivali. Freda posebno. Njena gusta crvena kosa bila je skupljena u neurednu punđu na vrh glave, a punašno lice bilo je rumeno kao mlado vino. Bila je dosta niska i debeljuškasta a i znala je popiti koju čašicu previše, no nitko nije mogao poreći da je pekla najbolji kruh u cijelom gradu. Trebalo nam je gotovo dvadesetak minuta da se probijemo do dvora. Dao sam raspust jahačima i sišao s Trna, predavši njegove uzde Berethilu, kraljevskom konjušaru. Popeo sam se na jedan kame, kako bi se svi mogli vidjeti i čuti.
-Narode!- Viknuo sam, -Vraćam vam vaše najmilije!- Prolomio se urlik i glasni povici zadovoljstva.
-Denmorall je slobodan!- Nastavio sam, no prekinulo me ponovo klicanje,
-Večeras će biti gozba! Za vas! Za sve vas! Svi ste vi zaslužni za ovu veličanstvenu pobjedu!- Završivši tim riječima, potrčao sam prema dvoru. Noge su me itekako boljele, no iako sam prešao četrdesetu i dalje sam u sebi imao onu život dječačića od pet godina. Upao sam u glavnu dvoranu. Tamo je, ispred trona, stajala Nia. Lice joj je bilo blijedo, ljupko, a crne oči zurile su u mene iznenađenim pogledom. Njena je tamnoplava kosa, kao i uvijek, bila podignuta u visoku punđu čiji su se pramenovi u sjajnim loknama spuštali sve do polovice leđa.
-Éotete!- Viknula je. Prije no što sam stigao išta reći, bacila mi se u naručje i strasno me poljubila. Znao sam da sam joj nedostajao isto koliko i ona meni.
-Čula sam neku buku vani, ali mislila sam da su seljani ponovo organizirali neku zabavu.- Rekla je ne skrivajući uzbuđenje u glasu. Prošao sam joj rukom kroz kosu i osmjehnuo se. Iako je bila dvadeset godina starija nego onda kada sam je uzeo za ženu, meni se i dalje činilo da pred sobom vidim zaljubljeno sedamnaestogodišnje djevojče koje me ludo voljelo i još uvijek voli. Nije bilo dana a da nisam pomislio na njenu ljepotu.
-Ne znaš kako si mi nedostajala.- Prošaptao sam i poljubio je u čelo. Osmjehnula se.
-I ti meni.- Odvratila je. Neko smo vrijeme samo tako stajali puštali da tišina govori mjesto nas. Tada se odmaknula od mene kao da me želi dobro promotriti.
-Nego, reci mi- Počeo sam, -Gdje je ono tvrdoglavo djevojče?- Nia se nasmijala.
-Misliš na Eru?- Upitala me. Potvrdno sam klimnuo glavom.
-Pa, poznavajući nju, sigurno ponovo radi nešto što ne bi smjela.- Odgovorila je zagonetno se osmjehnuvši…